Erik Miletić – S druge strane ogledala naše duše

S druge strane ogledala naše duše

Oči su ogledalo naše duše. S jedne strane tog ogledala je realan svijet – ples elementarnih čestica u oceanu energija koji se neprestano širi, a s druge strane je naš um i svijet koji u njemu nastaje. To je svijet u kompoziciji boja, pokreta, zvukova, oblika, prostora, mirisa, okusa, misli i osjećaja.

Naš um tvori sliku punu detalja, a sve to nastaje uz suradnju mnogih modula našeg mozga koji su specijalizirani za određene tipove obrade kao što su prepoznavanje boja, kontura, lica, pokreta, smjera gibanja i odnosa objekata u prostoru. Naš um djeluje tako dobro da možemo čak i tresti glavom lijevo-desno, odnosno gore-dolje, ali svijet koji nastaje u našoj glavi je uvijek stabilan za razliku od slike koja bi nastala kada bi tresli video kameru.

Naš svijet započinje u našim očima

Oči su naša glavna osjetila koja često intuitivno uspoređujemo s kamerom, odnosno filmskim platnom, dok na naš um gledamo kao na pasivnog promatrača te projekcije. Međutim, kada sanjamo, naše oči su zatvorene i nema projekcija s očiju, ali naš svijet svejedno izranja iz našeg uma i postaje jednako realan, uzbudljiv i strašan kao kada smo budni, a tek kada se probudimo, svijet iz snova, postaje neobičan i nerealan. Kako bi bolje razumjeli što nam daju oči, a što naš um, krenimo prvo od očiju.

Na donjoj slici lijevo, možemo vidjeti običnu fotografiju koja nastaje prilikom slikanja, a na desnoj strani možemo vidjeti sliku koja nastaje na mrežnici zdravog oka (ovo je samo predodžba na temelju gustoće čunjića, pošto o vidu bez uma zapravo nema smisla govoriti).

ogledalo duše 2

Samo jedan središnji dio mrežnice, koji se naziva fovea ima dovoljnu gustoću čunjića da načini oštru presliku svijeta kojeg gledamo. Točnije, fovea zahvaća samo širinu od jedne do dvije kutne minute, a na slici desno je to usko područje oko znaka X. Kako bi fovea zahvatila što veći dio svijeta oko nas mozak neprestano pomiče oči lijevo-desno i to čak četiri puta u sekundi. Ti nesvjesni pokreti se nazivaju sakade.

Oštru sliku na području foveje omogućava i leća našeg oka koja s godinama gubi elastičnost, te se nakon 40-tih gubi i oštrina predmeta koje gledamo u neposrednoj blizini (staračka dalekovidnost). Kako oštra slika zapravo nastaje tek u glavi, postavlja se pitanje možemo li natjerati naš um da se bolje potrudi i tako kompenzira taj tjelesni nedostatak?

Može li um kompenzirati slabljenje vida?

Poznati psiholog  Andres Erickson u svojoj knjizi „Peak“ citira studiju iz 2012 godine. u kojoj Uri Polat s kolegama opisuje vježbe  uz pomoć kojih su ljudi stariji od 40 godina u takvoj mjeri popravili svoj vid da su mogli normalno čitati novine bez naočala, a to prije nisu mogli. Studija “Training the brain to overcome the effect of aging on the human eye”je objavljena i u časopisu Nature, a Andres Erickson tvrdi kako Uri Polat i kolege smatraju kako vježbe nisu utjecale na strukturu očiju već isključivo na funkcionalnost mozga.

Kao objašnjene  ove studije možemo nagađati kako bi bilo dovoljno da se um usavršio pri prepoznavanju i povezivanju sve lošijih uzorka slova, brojki, odnosno riječi koji nastaju na mrežnici s već postojećim apstrakcijama u umu, pa kada nam to uspije tada i tekst u našoj glavi postaje ponovno jasan.

Da bi provjerili takav zaključak pogledajmo što će se dogoditi kada um ne razvije sve te apstrakcije, a oči ipak vide dobro.

Kako um gradi naš svijet kada oči ne vide?

Mike May je s tri i pol godine izgubio vid zbog kemijske eksplozije koja mu je oštetila oči. Nakon 40 godina (od njegove nesreće ) medicina je dovoljno napredovala da je mogla uz  pomoć matičnih stanica u potpunosti povratiti funkciju njegovih očiju.

Mike se podvrgnuo operaciji i intuitivno bi bilo za očekivati kako će ponovno normalno vidjeti. Međutim, tokom 40 godina slijepila, njegov se um prilagodio i preusmjerio module za vizualnu obradu podataka na preostala osjetila, kao što su dodir i zvuk. Kroz 44 godina Mike je izgradio svoj svijet, ali mogu li se te predodžbe iznutra povezati sa svjetlosnim podražajima izvana, kojih nije bilo 40 godina?

Na žalost, usprkos potpuno zdravim očima Mike nije mogao normalno vidjeti. Novi utisci koji su odjednom počeli dolaziti od očiju stvarali samo pomutnju. Mnoge vizualne osobine kao što su konture, boje, sjene, odnosi objekata u prostoru te njihova brzina i dubina su za moždane sklopove njegovog uma bile su nepoznanica, pa tako Mike nije mogao vizualno prepoznati čak ni vlastitu djecu.

Mikeov um je s vremenom sve više prihvaćao oči kao novi izvor informacija i počeo ga koristiti kako bi upotpunio svoj svijet, ali i nakon deset godina od operacije Mikeov se um nije toliko usavršio da može prepoznati izraze lica, čitati i orijentirati se u prostoru, pa stoga i dalje koristi psa vodiča kao pomoć. Vrlo vjerojatno da se operacija dogodila u mlađim godina, kada se mozak intenzivno razvija, um bi se mnogo lakše prilagodio.

Tehnologija budućnosti

Kako u našu percepciju ne ulažemo svjestan napor, nemamo predodžbu koliko je percepcija složen proces, koji nastaje uz pomoć organa i usavršavanja uma. Usprkos neprestanom napretku znanosti i tehnologija snimanja mozga mi sve bolje razumijemo kako naši organi rade, ali jako malo znamo kako iz naših neurona izranja takav svijet kojeg vidimo.

Međutim, usprkos zdravim očima, naš um vrlo rijetko vidi ljepotu svijeta koja nas okružuje, ali i ljepotu raznolikosti tuđih svjetova. Očekujemo kako će nam moderne tehnologije kao što su TV, mobilni uređaj ili ne znam kakvi napretci u zabavama, drogama i medicini učiniti naš svijet ljepšim i sretnijim, a upravo to i jest najveća iluzija modernog društva.

Zbog mnogih nesavršenosti naših osjetila, ali i našeg uma, postoji mnogo prostora za subjektivnost, individualnost, i što je najvažnije, raznolikost vlastitog svijeta koji nastaje i zbog različitih iskustva i osobina pojedinih razuma te njihove hijerarhije. Kao što je rekao Dušan Radović „sto ljudi sto ćudi, sto žena dvesto grudi“. Svaki svijet je tako različit, a istina svakog svijeta je vrlo udaljena od svijeta koji nas okružuje. Stoga za svađu i mržnju nema razloga, a ni prostora, već samo za prihvaćanje različitosti kroz jednako poštovanje svog i tuđeg svijeta, jer samo tako se približavamo ukupnoj istini.

Raznolikost je temelj evolucije, a sreća i ljepota ne dolaze izvana, već su odraz stanja našeg duha, odnosno uma , a to je usko povezano s dubinom prihvaćanja sva tri naša razuma, koji tek kada se međusobno prihvate, mogu prihvatiti i tuđe svjetove. Kako nas čine sva tri naša razuma, tako je i naša sreća jednaka ne zbroju, već umnošku njihove sreće. To znači da ako je sreća jednog razuma jednaka nuli, tada je i cjelokupni umnožak uvijek nula.

Stoga, radije poradimo na vlastitoj „tehnologiji“ prihvaćanja umjesto da očekujemo kako će nam netko ili nešto izvana donijeti unutrašnju sreću i radost.

A kada smo već kod iluzija, tema sljedeće kolumne su iluzije zdravog uma …

Hvala na čitanju, podršci i pitanjima, Erik 🙂

Vezane kolumne: