Erik Miletić – Naš svijet kao halucinacija sjećanja u iluziji vremena

Naš svijet kao halucinacija sjećanja u iluziji vremena

O svijetu koji nas okružuje možemo znati samo ono kako nam ga naši razumi opisuju, pa tako  vjerujemo kako postoje boje, mirisi, zvukovi, dodiri i okusi. Vjerujemo da je slika koja nastaje na rožnici oka identična slici koja nastaje i u našem umu, a također vjerujemo da se sva naša percepcija događa trenutno. Međutim, sve su to zablude, a ponekad i iluzije naših osjetila, odnosno našeg uma koji se trudi prije svega da preživimo a ne da vidimo svijet kakav zaista jest. Vidjeti realan svijet je vjerojatno nemoguće, jer bi to zahtijevalo toliko visoku procesorsku moć i energiju, da bi takav organizam vjerojatno bio neodrživ – osim ako to ne bi bio sam Bog.

Svaki mozak je različit, pa tako i um u njemu, stoga su i svjetovi koji nastaju u svakom umu tako različiti da ni sebe ne bi prepoznali u tuđem svijetu. Za takvu različitost svjetova, koji nastaju u glavama, postoje mnogi razlozi, a ovu su samo neki:

  • prirodni zakoni koji određuju različite brzine kojim „putuju“ svjetlost, zvukovi i mirisi,
  • objektivna ograničenja ljudskih osjetila i uma koji obrađuju sve te informacije,
  • različit koncept razmišljanja i pažnje kojeg određuje hijerarhija sva tri razuma te
  • različiti životni stavovi koji se formiraju i mijenjanju kroz različita životna iskustva.

Čovjek nije rođen s gotovim sposobnostima percepcije, već ih postepeno razvija i neprestano usavršava. Naši um je po REI modelu sastavljen od tri autonomna razuma, tri inteligentna biološka procesora koji se međusobno nadmeću pri obradi podražaja koji nastaju na našim osjetilima. Naši razumi na sebi svojstven način ovisno o svojim prioritetima, interesima i trenutnoj pažnji obrađuju samo određene podatke i tvore svoju predodžbu koju ponekad dopunjuju i kroz međusobnu interakciju i komunikaciju. Konačna percepcija svijeta je rezultanta razmišljanja sva tri razuma u skladu s njihovom hijerarhijom. Misli koje pritom nastaju su isključivo Racijevo razmišljanje, dok Emocio i Instinkt razmišljaju pretežno u tišini, stoga ih krivo smatramo da nisu dio nas već dio naše podsvijesti, iako ovisno o hijerarhiji, mogu imati glavnu ulogu u razmišljanju i odlučivanju.

Iluzija trenutne percepcije

Neovisno o hijerarhiji razuma koju imamo, naš svjesni svijet je isključivo svijet Racija. Svjesnu predodžbu čini slika sinkronizirana sa zvukovima, dodirima, mirisima i osjećajima te objašnjenjem što je to što gledamo. Ali, usprkos svim poboljšanjima naš svijet ne nastaje trenutno, već u najboljem slučaju kasni barem pola sekunde za svijetom koji nas okružuje. Upravo toliko je Raciju potrebno da stvori svjesnu predodžbu na najvišem nivou obrade, odnosno apstrakcije.

Pola sekunde zakašnjenja moglo bi biti fatalno, stoga postoje i niži nivoi obrade koje pretežno izvršavaju Emocijo i Instinkt. Na tom nivou nema svjesnosti i takve preciznosti, pa tako i obična grana ili špaga može postati zmija zbog koje nas Instinkt u 3 milisekunde napuni adrenalinom a Emocio skokom udalji od te „opasnosti“. A kada smo na sigurnom, onda nam Racio, razum s kojim se poistovjećujemo, kroz misli i osviještene osjećaje kao što je strah, objasni što se dogodilo pa kaže: „mislio sam da je to bila zmija i zato sam odskočio“. Naravno, Racio tada još nije ništa mislio, već je samo rekonstruirao cijeli događaj u skladu svoje logike. Ali, bolje neka Racio misli u svom ritmu na sigurnom nego s otrovom u krvi!

Ožiljci vremena

Čovjek nije matematička formula, odnosno program koji na isti ulazni podatak daje uvijek isti rezultat. Čovjek se sa svakim iskustvom mijenja, i to ne samo fizički, već i psihološki. Na fizičkom nivou se mijenja naš mozak, jer svako sjećanje tvori nove ili jača postojeće sinapse. Međutim, svako sjećanje je ujedno i prizma kroz koju gledamo na nove događaje, pa kako se mi mijenjamo, mijenja se i svijet kojeg vidimo – naš svijet.

Svaki razum razmišlja vrlo različito i daje drugačiju važnost iskustvima, pa se tako s godinama sve više razlikuju i njihova viđenja. Kada se razumi prihvaćaju to daje širinu pogleda i razumijevanja, a kada se razumi ne prihvaćaju ta različitost stvara sve veći jaz u razmišljanju, što često vodi u međusobni konflikt. No, svako sjećanje je i iskustvo koje upotpunjuje model svijeta svakog razuma te mu omogućava detaljniju i bržu obradu.

Sve je u glavi

Svaki događaj nastaje u nekom trenutku i na nekom mjestu te širi efekte koji djeluju na naša osjetila. Tako nastaju podražaji koji će u našoj glavi postati boje, slike, zvukovi, dodiri, mirisi, osjet na koži, ali i misli te osjećaji.

Slika u našoj glavi nastaje kada naš um obradi podražaj fotona na našim očima. Zvuk nastaje u našoj glavi kada naš um obradi podražaj u našim ušima koji nastaje uslijed promijene tlaka, odnosno titranja molekula. Miris nastaje u našoj glavi kada naš um obradi podražaj određenih molekula u našem nosu. Osjet dodira nastaje u našem umu kada se obradi reakcija molekula naše kože i dlačica s atomima i molekulama okolo nas.

Svaki efekt ima svog nositelja, a svaki nositelj svoju brzinu. Fotoni putuju brzinom od 300 000 000m/s, titranja koja „nose“ zvuk putuju brzinom od 340m/s, a molekule koje „nose“ mirise putuju brzinom vjetra. Zbog tako različitih brzine podražaji na našem tijelu nastaju u različito vrijeme. Na primjer, kada elektricitet sa jednog oblaka preskoči na drugi mi prvo vidimo munju pa tek onda grmljavinu, a što je oblak udaljeniji to grmljavina više kasni iza bljeska.

Svaki razum ima svoju interpretaciju, a ovisno od tipa podražaja različita je i brzina te interpretacije. Vizualna obrada, kojom se bavi čak 30% mozga je najzahtjevnija, stoga i zahtijeva najviše vremena. To znači da zvuk na malim udaljenostima može biti prije obrađen nego svjetlost. Zbog toge je start utrke na 100m zvučni signal, a ne svjetlosni.

Postoje slučajevi kada naš um malo pričeka i sinkronizira zvuk i sliku u jednu logičku cjelinu. Na primjer, kada nam netko govori i mi ga gledamo, naš um s lakoćom sinkronizira slike usana koje izgovaraju s riječima koje čujemo. A sa druge strane, kod događaja koji su udaljeniji te razlike u vremenima postaju sve veće pa kada gledamo i čujemo avion na velikoj visini i udaljenosti čini nam se kako zvuk zaostaje za položajem aviona.

Iluzija zdravog uma

Kako bi um radio optimalno on često traži samo ključne karakteristike po kojima bi iz sjećanja reproducirao to što misli da vidimo. Zbog takvih optimizacija iz sjećanja nastaje brza i stabilna slika, ali ponekad i slika koje odstupa od realnosti, a takve pogreške nazivamo iluzije.

Primjer jedne takve zanimljive iluzije je prikazan na sljedećoj slici na kojoj vidimo masku Charlia Chaplina koja se rotira po sekvencama koje su označene brojevima od 1 do 6 (video je ovdje). Na sekvenci 3 možemo jasno vidjeti kako je maska udubljena, ali na sekvenci 5 naš um nas vara i pokazuje nam opet izbočeno lice, iako znamo da bi lice moralo biti udubljeno.

naš svijet 2

Znanost ovaj fenomen objašnjava tako da vidimo izbočeno(konkavno) lice jer je naš um tako naučio, pa tvori sliku uz pomoć iskustva i sjećanja. Međutim, kod šizofreničara te iluzije nema, već šizofreničari vide realno izdubljeno (konveksno) lice.

Trebamo li se upitati tko je tu zapravo „lud“, odnosno u kojoj mjeri je svijet koji nastaje u našoj glavi stvaran, a u kojoj mjeri je to samo jedna od halucinacija sjećanja u iluziji vremena?

No, prije toga se upitajmo gdje zapravo započinje naš svijet i kako uopće nastaje?

U slijedećoj kolumni pišem o razlici slike koja nastaje na našim očima i slici koju nam naš um prikazuje te o mnogim drugim iluzija našeg uma.

Hvala na čitanju, podršci i pitanjima, Erik 🙂

Vezane kolumne: