Svjetovi i zaljubljivanje – Erik Miletić

Svjetovi

Svi živimo zajedno u jednom svijetu kojeg, zahvaljujući razumima i njihovoj hijerarhiji, vidi svako na svoj način. Naši razumi ne stvaraju samo predodžbu svijeta u kojem živimo već i predodžbu ljudi koje u njemu susrećemo. Razumi stvaraju sve što možemo doživjeti, svjesno i nesvjesno pa tako i naše emocije, bol, bijes, boje, žalost, dodir, osjećaj težine i izvan tjelesna iskustva, ali i zaljubljenost, ljubav te duboka duhovna iskustva.

Svjetovi mogu biti veliki i mali, otvoreni i zatvoreni, optimistični i pesimistični, naivni i nepovjerljivi. Što u jednom svijetu ima visoku cijenu u drugom možda i ne postoji. Svjetovi su tako različiti da ni sami sebe ne bi prepoznali u tuđem svijetu.

Razumi se neprestano mijenjaju, dolaze nova znanja i spoznaje, a sa njima i nova sjećanja dok stara blijede. Neke sinapse nestaju, a nove se stvaraju, međutim hijerarhiju svojih razuma ne možemo promijeniti, dok svoj svijet možemo u svakom trenutku.

Mijenjajući svoje životne stavove mi mijenjamo i svoju predodžbu svijeta u kojem živimo pa tako i predodžbu ljudi koje susrećemo. Iako novi pogled može sa lakoćom promijeniti naš svijet moderni čovjek je postao pasivan, nemoćan i neodgovoran u njegovoj promjeni. Specijalizirao je svoje razume za bijeg od sebe u traženje potvrde da u tom stanju i ostane.

U stvaranju našeg svijeta vodeću ulogu ima dominantan razum, odnosno razumi. Pošto svaki od tri razuma govori svoj tako drugačiji jezik te ima drugačije želje i motive konflikti među njima su vrlo mogući. Kada se razumi ne prihvaćaju ti konflikti postaju svakodnevni.

Problemi između razuma koji se ne rješavaju samo se gomilaju, a sve to osjetimo kao nezadovoljstvo sa samim sobom i životom kojeg živimo. Za modernog čovjeka to je stanje postalo sasvim normalno i često traži rješenja izvan sebe optužujući druge za svoje nezadovoljstvo i nedaće koje to zapravo nisu.

Kroz svađu sa ljudima mi često projiciramo unutarnje konflikte naših razuma, a sve vodi do otuđenja i netolerancije pošto nismo sposobni prihvatiti da netko drugi jednostavno vidi i razmišlja drugačije. Sve to na kraju može kulminirati u stanje kada razumi prekinu svaku suradnju, a to stanje koje je upravo suprotno od stanja zaljubljenosti nazivamo – depresijom. Stanje neprihvaćanja je stanje u kojem je danas velika većina ljudi (oko 95%) i postalo je normalno.

Zaljubljivanje

Dominantan razum bira i naše prijatelje – svjetove koji su slični našem po stavovima, razmišljanju i interesima. Iako isti karakteri mogu izgraditi različite svjetove, a i suprotno, za svoje prijatelje najčešće biramo one koji imaju karakter sličan našem, a da to i ne znamo.

Međutim, životnog partnera biraju sva tri razuma u skladu sa svojim interesima i kriterijima. Racio traži korist u zajedničkom životu, Emocio teži ka usavršavanju sebe te žudi za dodirima i spolnošću, a Instinkt želi sigurnost i obitelj. Pošto dominantan razum gradi svijet po svojim mjerilima podređeni razumi često ostaju uskraćeni, stoga traže takav svijet u kojem će se njihove želje ostvariti.

Svijet sa kojim će sva tri razuma biti zadovoljna nije lako naći, a REI model upravo daje razumijevanje zašto se suprotnosti privlače. Što su više naši podređeni razumi nesretni i/ili u stanju neprihvaćanja to više traže saveznika – svijet u kojem je dominantan razum upravo onaj koji je kod nas podređen. Taj svijet zovemo komplementaran svijet i često ga čini upravo komplementaran karakter, a to je karakter koji ima suprotno postavljenje dominantne i podređene razume.

Naš dominantan razum bi komplementarni svijet sa lakoćom odbacio da tu priroda nije napravila mali trik. Kada sva tri razuma prepoznaju svijet sa kojim se žele spojiti dogodi se fenomen – sva tri razuma isključe svoje moždane sklopove za kritičnost i tada naša predodžba te osobe postaje savršena. Na njoj ne postoji više ni jedna mana i uzaludna su sva upozorenja jer mi te mane doslovno ne možemo vidjeti.

Stanje zaljubljenosti je prekrasno jer naši razumi se više ne svađaju već sasvim suprotno – surađuju. To neobično stanje mi povezujemo sa osobom u koju smo se zaljubili, ali to je isključivo posljedica novog stanja naša tri razuma.

Neki to nazivaju “kemijom”, ali kontrolu nad svim hormonima imaju upravo razumi i nova “kemija” je posljedica novog stanja. Euforija je veća što je i neprihvaćanje veće, jer takav sklad razuma osoba koja se ne prihvaća gotovo nikada nije doživjela. Odjednom ona postaje puna samopouzdanja, sretna sama sa sobom, strasna pa čak i mnoge bolesti nestanu.

No, ubrzo će se dogoditi veliko razočarenje koje će biti upravo toliko veliko kolika je bila i euforija. U danom trenutku, obično nakon par mjeseci, a najkasnije nakon dvije godine od početka veze, kod razuma se bude sklopovi za kritiku te počinju sumnjati u spojivost sa drugim svijetom.

Prvo se to dogodi kod sumnjičavog Instinkta, onda kod realnog Racija i najkasnije kod naivnog Emocija koji uvijek sa lakoćom briše detalje koji narušavaju ljepotu njegovih slika.

Odjednom mi počnemo vidjeti sve više mana kod svog partnera koje nikada prije nismo vidjeli i naš Racio upita: „zašto si se promijenio/la? zašto me više ne voliš? da li je ovo kraj naše ljubavi“?

Nije kraj ljubavi, jer ljubavi nije ni bilo. Naš partner sa nije promijenio već po prvi puta vidimo istinu njegovog svijeta. Svaki razum od sada na dalje nam jasno pokaže što mu se ne sviđa. To što je prije bio veto postao je predmet svađe.

Naši razumi se opet svađaju i slijedi razdoblje razočarenja, unutarnjih konflikata, depresije, te ponovnog neprihvaćanja svog svijeta. A da stvar bude i još gora u svoj život smo (opet) doveli osobu koja razmišlja sasvim suprotno od nas i pitamo se kako to prije nismo vidjeli dok nam se prijatelji smiju i govore: pa rekao sam ti.

Ljubav je primanje i davanje istine, a zaljubljenost je samo period laži u kojem su naši razumi prikazivali nešto što ne postoji, stoga je ljubav nemoguća u vrijeme zaljubljenosti.

Međutim, kada zaljubljenost nestane  vrata ljubavi se otvore jer ispred je sada osoba koja nam može dati puno bolje razumijevanje naših podređenih razuma dakle puno bolje razumijevanje i prihvaćanje nas samih, a kroz ta vrata možemo ući isključivo bez maski i kulisa.

Pred nama je put kompromisa i prihvaćanja, odbacivanja kulisa i predaje istine o svom svijetu te veliki izazov prihvaćanja istine tako različitog svijeta. Tuđi svijet ne možemo razumjeti već samo prihvatiti, a prihvatiti smijemo samo djela koja bitno ne narušavanju prihvaćanje našeg svijeta. Ispravnost naših odluka prepoznat ćemo po vlastitoj sreći i sreći svog partnera.

Taj put nije nimalo lak i može trajati cijeli život, ali vrijedan je svakog koraka jer ljepota onoga koji se prihvaća nadmašuje sve što je čovjek ikada stvorio.

U slučaju da ste propustili koju kolumnu ovdje su sve kronološkim redom:

Do čitanja, Erik 🙂